Povijest samostana

Otok Mljet su prije Krista nastavali Iliri, koji su posvuda ostavili tragove naselja, utvrda i grobova. Grci su na putu u svoje jadranske naseobine koristili njegove luke. Rimljani su 35. pr. Kr. pokorili Ilire, a Mljet (Melite) postaje rimska kolonija. Iz toga doba je najznačajnija palača u luci Polače, za koju neki povjesničari tvrde da je kasnoantička, iz sredine V. st. U ovom brodskom zimovalištu nalaze se ruševine dviju ranokršćanskih crkvi koje su propale, pošto je naselje Polače u Srednjem vijeku opustjelo.

Po staroj predaji Mljet je otok na koji je zimi g. 60./61. (vidi Dj. ap. 27, 1-28, 16) oluja bacila apostola Pavla, koji je na svom dramatičnom četvrtom putovanju pred otokom doživio brodolom. Apostol naroda je ovdje osim židovskog i grčko-rimskog svijeta upoznao jedan novi svijet –svijet barbara. Za njih Pavlov pratilac, evanđelist Luka veli: "Urođenici nam iskazivahu nesvakidašnje čovjekoljublje". Protiv otoka Malte koji za se svojata Pavlov boravak i kako se obično u Svetom Pismu prevodi istoimeni naziv Melite za oba otoka, govore mnogi razlozi: Malta se ne nalazi na Jadranu, vjetrovi i morske struje nisu mogli baciti brod onamo, zatim političke prilike, jezik, klima, životinjski svijet. Jedan noviji zemljopisac u dokazima protiv Pavlova boravka na Malti obrazlaže da se radi o josnkom otoku Kephaloniji. No i ta teza ima prigovora, posebno što ondje nisu živjeli «barbari» nego Grci.

U živoj razmjeni s kršćanskim istokom, na Zapadu su nastale monastičke asketske zajednice već koncem IV. stoljeća. Bazilika u Polačama mogla je u ranom Srednjem vijeku biti monaška crkva, možda posvećena sv. Mihajelu, odakle su po nekim ne tako starim samostanskim izvorima benediktinci prešli na Otok sv. Marije sred Jezera, jer su ondje slavenski (hrvatski) monasi brojem bili oslabili. Tada su benediktinci preustrojili samostan prema Pravilu sv. Benedikta.

Napoleonova okupacijska vlast je 1808. ukinula sve benediktinske samostane na području već ukinute Dubrovačke Republike. Imovinu su kao dubrovačku školsku zakladu dobili redovnici pijaristi (skolopi), a oni su je zbog nedostatka profesora 1854. predali isusovcima koji su u samostanu na Mljetu imali svoju vilu. Zbog bečke reforme školstva i uvođenja predmetnih umjesto razrednih nastavnika isusovci su dubrovačku gimnaziju 1872. predali državi, koja je do 1918. preko Ministarstva poljoprivrede i šumarstva upravljala samostanskom imovinom kao školskom zakladom. Nakon prevrata (1918.) imovina šumarske uprave je razgrabljena.

Uspostavom Jugoslavije na Mljetu se zbog teških prilika i neimaštine našlo plodno tlo za velikosrpske ideje. Režimski ljudi šire pravoslavlje, a u planu je bila i gradnja pravoslavnog hrama. To je prekinuto 1941. zbog talijanske, a potom 1943. zbog njemačke okupacije. Dolaskom partizana i komunista počeo je progon svega katoličkog, kako bi se uništilo hrvatsko. Jedan župnik je ubijen, drugi protjeran, a treći je pod ucjenama napustio službu, ubijani su rodoljubi, a godinama nijedan svećenik nije smio stupiti na otok. Župne kuće su nasilno zaposjednute, od kojih ona u Goveđarima još i danas!

1940. je samostan s posjedom vraćen Dubrovačkoj biskupiji, a 1949. su komunističke vlasti «ispravile pogrešku» kraljevine i sav je crkveni posjed nacionaliziran. Samostan je dobila Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, koja je u njemu započela restauraciju crkve, ali je nikad nije dovršila. 1959. upravu je preuzeo Narodni odbor Mljet i do konca 1960. bezobzirno je pregradio samostan u hotel, koji je u njemu ostao sve do 1991. Na Solinskim vratima do 1969. nalazio se kameni most s mlinom. Benediktinski su monasi za pogon vodenice koristili snažnu morsku struju koja nastaje uslijed plime i oseke. Radi pristupa u Veliko jezero brodicama i jedrilicama, most i vodenica su srušeni 1959. g., a kanal je proširen i produbljen.

Prema zakonu o povratu nacionalizirane imovine, Dubrovačka je biskupija zatražila vraćanje posjeda, koji je u ruševnom i opljačkanom stanju preuzela 5. srpnja 1998. Biskupski ordinarijat je počeo tražiti načina kako da se objekt u kojem su živjeli znameniti redovnici i pisci kao Mavro Vetranović (1482.-1576.), povjesnik Mavro Orbini (+1641.), pisac Bazilije Gradić (+1585.), pjesnik i povjesnik Ignjat Đurđević (+1737.) bizantolog i numizmatičar Anselm Banduri (+1743.). Samostan je zadnjih stoljeća svog opstanka imao deset do petnaest članova i stekao je velike zasluge na vjerskom i kulturnom polju.